OTIŠAO DA SE NIKAD NE VRATI: “Ovdje nema hljeba, u Njemačkoj dobivam i do tri puta veću plaću”

Podijelite sa prijateljima

Tužno je bilo gledati mladu porodicu Licul na pulskom autobusom kolodvoru prošlog četvrtka dok se Albert (27) pred ukrcaj u autobus za Njemačku opraštao sa suprugom i sinčićem.

“Rastanak je težak. Ostavljam ženu, dijete, porodicu, prijatelje, sve što imam i krećem ravno od nule. Gore nemam nikog. Naravno da mi nije lako, ali drugog izbora ovdje nemam”, kazao je Albert novinarki “Glasa istre” koja je svjedočila njegovom rastanku sa suprugom Hanom (24) i sinčićem Dejanom (7)…

Ovdje nema perspektive

On je jedan od hiljada mladih ljudi koji u punom naponu snage odlazi iz Hrvatske u kojoj ne vidi perspektivu.

U autobus koji dvaput sedmično vozi za Frankfurt Albert se ukrcao u Puli, a sljedeća stanica je Rijeka gdje se autobus u pravilu popuni do zadnjeg mjesta. Nakon trinaest sati vožnje ti će ljudi stići u “obećanu zemlju” Njemačku, koja je ukinula sva ograničenja hrvatskim državljanima za pristup svome tržištu rada.

“Želim bolju budućnost za sebe i svog sina. Ovdje kod nas nema hljeba. Imao sam posao u Puli, ali su uvijek bili neki problemi s plaćanjem, a sada za isti posao u Njemačkoj dobivam i do tri puta veću i još k tome i sigurnu plaću. U prosjeku zaradim do tri hiljade eura”, kaže Albert.

Uskoro za njim kreće i supruga Hana, nezaposlena krojačica. I ona se nada da će pronaći posao, a sina prvašića možda će već u drugom polugodištu prebaciti u njemačku školu.

“Radiš k’o pas, ali bar znaš za što”

Na pitanje zašto odlaze, kažu kako im je “voda došla preko glave”.

“Ovdje je strašno, jer i ono malo što zaradiš ne ostane ti ništa dok platiš režije, kupiš hranu, osnovne stvari za dijete”, kaže Albert.

Kartu za Frankfurt tog dana je u rukama držao i 26-godišnji Robi iz Pule, koji već pola godine radi u njemačkom gradu Ulmu. Ni njemu ne pada na pamet vratiti se.

“Nema toga što ovdje nisam radio, od ugostiteljstva, brodarenja, svega i svačega. Kod nas se možeš baviti samo kriminalom. Po struci sam picajolo, a dok se ne snađem i ne usavršim jezik, radim kao građevinski radnik. Kod nas me najviše nerviralo što pošteno odradiš posao pa te onda ne plate. Čekaš i čekaš pa na kraju još moraš moljakati ono što si zaradio. Da se razumijemo, nije ni gore sjajno. Radiš k’o pas, ali barem znaš za što radiš”, kaže Robi.

Podijelite sa prijateljima